Kalmanove
Imam šesnaest godina. Kod babe spavam, u stanu. Legle smo pre devet. Teram je da mi priča sve.
Priča mi: Ona i Katica, devet i šest, služe kod doktora u Perlezu. Kaže da i leti imaju led u podrumu, među slamom.
Priča mi: Ona, šesnaest, radi kod apotekara u Perlezu, ima crveni bicikl, jedina u Belom Blatu.
Priča mi: Srela je svoju prvu ljubav, trudna u podrumu. Neko je garantovao za nju, pustili su je.
Priča mi: Da su u Padeju imali kuću na lakat, da su im oduzeli. Sve. Deda Pera je pravio kola, imao je ukupno devet kalfi i šegrta. Nije mi tad rekla da je kao dete živeo u Sao Paolu, niti da je gradio mostove i metroe.
Priča mi: Kako je bilo u Nemačkoj.
Priča mi: Kako me je Deda Branko voleo; kako sam, taman kad pomisli da sam zaspala, šaputala „Nunaj me, nunaj, ne spavam još.“
Priča mi: Kako je bila domarka u Makarskoj, kako je pekla krofne, kako su gajili svilene bube u Titelu. Kako je bilo u Vrnjačkoj banji i kod penzionera.
Priča mi: Za Dežu-Bačiku i Stevu Šimona,
Priča mi: Sve.
Pola dva je, delimo pivo i vadimo sve stvari iz svih vitrina i ormana, smejemo se.
Priča mi: Da je onaj iz podruma jednom tražio, posle.
Mislim se da li da mu javim da je umrla. Kako? I kome?